U Nedjelju 21. lipnja u Grkaveščaku je proslavljen blagdan Sv. Alojzije Gonzage - proštenje. Svečanu Sv. misu je predvodio vlč. Mladen Vidak, župnik u župi Kalnik.

Sv. Alojzije Gonzaga – zaštitnik mladeži
U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mladega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemic Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovnickim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kucnome ognjištu duša pravog kršcanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, vec daleko više duboka kršcanka. Malome Alojziju usadivala je od malena ljubav prema molitvi, obracanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znaci da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usadivala, možda je našem vremenu i shvacanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojnickom taboru, gdje je bio obucen u malu casnicku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naucio ponavljati rjecetine vojnika ne znajuci im pravo smisao i gdje je sanjao kako ce jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na kaljenima i u pobožnosti. Bio je živ djecak, a više ce se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obecao je da ce citav život živjeti cisto. Da li je u tome casu razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treca vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljecima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj cistoci provesti mladenacko doba. Nalazeci se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Ucio je Latinski, divno toskansko narjecje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, ucio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemicki položaj odvest ce ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva velicina. Ona je to veca što nije bio u dobi zrela covjeka.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovacki novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, zapoceo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najucenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu. Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeci djela milosrda prema zaraženima od kuge: Njegova rodna Italija proslavila je svecano 400-godišnjicu njegova rodenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.